Komore – potreba ili neopravdano opterećenje i ograničavanje tržišnog natjecanja, te ljudskih, građanskih i poduzetničkih prava, s naglaskom na položaj i ovlasti Hrvatske odvjetničke komore?!

U Hrvatskoj postoje brojne strukovne komore s monopolskim položajem određenim zakonom, u kojima je obvezno članstvo svih onih koji se žele baviti određenom profesijom. Takve su strukovne komore svih zakonom reguliranih profesija i svi oni koji se žele baviti jednom takvom profesijom prisiljeni su platiti (nerijetko vrlo visoku) upisninu u strukovnu komoru svoje profesije, plaćati (često vrlo visoku) mjesečnu članarinu, te naplaćivati svoje usluge po cjeniku, odnosno tarifi koju određuje takva komora. Nadalje, takve strukovne komore sa zakonom propisanim monopolskim položajem iako su tijela s javnim ovlastima, s značajnim javnim ovlastima i značajnim, a često i ogromnim, prihodima i imovinom, te s većim brojem dobro plaćenih službenika i dužnosnika, često ne poštuju načelo transparentnosti i javnosti u svom radu, te načelo demokratičnosti izbora i rada svojih upravnih tijela i dužnosnika.

Takav zakonom propisani monopolski položaj i obvezno članstvo u takvim komorama svih onih koji se žele baviti nekom od zakonom reguliranih profesija u Hrvatskoj izaziva brojne prigovore na njihov navodni nedemokratski, netržišni i ustavno upitni položaj, nezadovoljnih “prisilnih” članova, te prijedloge i inicijative za ukidanje ili bar promjenu zakonskih odredbi o monopolskom položaju, te obveznom članstvu i članarinama u takvim komorama. Takvim prijedlozima i inicijativama, logički (štiteći svoje interese) odlučno se protive dužnosnici i administracija takvih komora, tvrdeći da to nije u javnom interesu i interesu struke i/ili da nama kao društvu i državi ne odgovara anglosaksonski koncept dobrovoljnosti članstva u komorama.   

Protivnici ukidanja komora s monopolskim položajem i obveznim članstvom nerijetko se pritom pozivaju da bi nas zbog ukidanja takvih komora, npr. zbog ukidanja Hrvatske odvjetničke komore (HOK) izbacili iz Europske unije jer da bi se takvim ukidanjem HOK-a navodno narušila Ustavom zajamčena samostalnost i neovisnost odvjetništva.

Ovakav prigovor naravno ne stoji jer se samostalnost i neovisnost odvjetništva može osigurati drugim manje skupim i manje invazivnim institucijama i sredstvima nego što je to sadašnji komorski sustav. Naime, za samostalnost i neovisnost odvjetništva je jedino bitno da se disciplinski postupci protiv odvjetnika, oduzimanje licenci za rad i utvrđivanje etičkog kodeksa profesije ne daju u nadležnost resornog ministarstva ili nekog drugog upravnog državnog tijela (kao što je to moguće za sve druge komore zakonom reguliranih profesija), nego da te ovlasti ima (o državnoj vlasti) samostalno i neovisno regulatorno tijelo. Takvo samostalno i neovisno regulatorno tijelo za odvjetništvo bi moglo biti (po ugledu na Državno sudbeno vijeće) Državno (ili nacionalno) odvjetničko vijeće koje bi se zakonski osnovalo da se brine za zaštitu javnog interesa i interesa društva, da daje i oduzima licence za rad, provodi disciplinske postupke, utvrđuje etički kodeks, fiksne ili minimalne i maksimalne cijene usluga za one vrste usluga gdje su one nužne i opravdane i tsl. Članove takvog tijela proporcionalno broju svojih članova birale bi profesionalne odvjetničke udruge ili komore kojih bi moglo biti više i u kojima bi članstvo bilo na dobrovoljnoj osnovi. Jedan manji dio članova tog vijeća bi mogao biti iz reda sveučilišnih profesora pravnih znanosti, kao i npr. dva člana saborska zastupnika od kojih je jedan iz redova oporbe. Takvo vijeće koje bi prvenstveno štitilo javni interes i interes društva bi se logički trebalo prvenstveno financirati iz državnog proračuna, te iz pristojbi za izdavanje licenci.

Osnivanje profesionalnih udruga, komora ili drugih strukovnih udruženja u odvjetništvu koje bi se osnivale prvenstveno radi zaštite interesa i probitaka svojih članova bi bilo posve slobodno i u njima članstvo ne bi bilo obvezno, a takva bi se strukovna udruženja posve logično financirala iz članarina i drugih doprinosa svojih članova.                     

Ovakav novi koncept organiziranja odvjetništva u RH bi riješio sve sadašnje probleme s kojima se zbog sadašnjeg monopolskog komorskog sustava susreću hrvatski odvjetnici i korisnici njihovih usluga, kao što su to: netransparentnost u radu i odlučivanju, demokratski deficiti kod reguliranja i provođenja izbora dužnosnika komore, tržišno neopravdane fiksne cijene i/ili neopravdano niske ili visoke cijene pojedinih usluga, troškovno neopravdano visoke upisnine i članarine, pokretanje neustavnih disciplinskih postupaka zbog delikta mišljenja, npr. zbog navodnog nanošenja štete ugledu komore itd. i tsl..

Članstvo na dobrovoljnoj osnovi u odvjetničkim komorama ili mogućnost osnivanja više komora danas postoji u većem broju država anglosaksonskog prava.

Posebni je problem što u sadašnjem komorskom sustavu za HOK, kao zakonom ustanovljenu komoru s monopolskim položajem i obveznim članstvom, za razliku od svih drugih tijela s javnim ovlastima ne postoji niti jedno tijelo koje bi imalo pravo nadzirati zakonitost rada HOK-a. U takvoj je zakonskoj poziciji osim HOK-a još jedino Hrvatski sabor i Ustavni sud, ali članovi tih tijela podliježu bar političkom nadzoru uspješnosti i etičnosti njihovog rada kroz izbore zastupnika u Sabor i kroz izbore sudaca Ustavnog suda u Saboru.          

Predloženim ukidanjem monopolskog položaja i obveznog članstva u HOK-u, s jedne strane, te osnivanjem Državnog (ili nacionalnog) odvjetničkog vijeća, kao samostalnog i neovisnog regulatornog tijela za odvjetništvo, s druge strane, tržišnom logikom i na jednostavan način bi se riješili svi naprijed navedeni problemi u odvjetničkoj profesiji u RH.

A na sličan način kao i u odvjetništvu, samo još puno lakše i jednostavnije, mogli bi se riješiti problemi s monopolskim položajem i obveznim članstvom i članarinama i u drugim strukovnim komorama, s tim da u tim drugim strukovnim komorama ne bi za obavljanje javnih ovlasti (poput npr. davanja ili oduzimanje licenci za rad, stručnog nadzora itd.) bilo nužno zakonsko osnivanje Državnog (ili nacionalnog) strukovnog vijeća, već bi te poslove moglo obavljati i resorno ministarstvo. 

Ivica Ban, dipl. iur.

Je li postojanje strukovnih komora s monopolskim položajem određenim zakonom u skladu s Ustavom?!

U Hrvatskoj postoje brojne strukovne komore s monopolskim položajem određenim zakonom, u kojima je obvezno članstvo svih onih koji se žele baviti određenom profesijom. Takve su strukovne komore svih zakonom reguliranih profesija i svi oni koji se žele baviti jednom takvom profesijom prisiljeni su platiti (nerijetko vrlo visoku) upisninu u strukovnu komoru svoje profesije, plaćati (često vrlo visoku) mjesečnu članarinu, te naplaćivati svoje usluge po cjeniku, odnosno tarifi koju određuje takva komora. Nadalje, takve strukovne komore sa zakonom propisanim monopolskim položajem iako su tijela s javnim ovlastima, s velikim i značajnim javnim ovlastima i velikim, a često i ogromnim, prihodima i imovinom, te s velikim brojem dobro plaćenih službenika i dužnosnika, često ne poštuju načelo transparentnosti i javnosti u svom radu, te načelo demokratičnosti izbora i rada svojih upravnih tijela i dužnosnika.

Takav zakonom propisani monopolski položaj i obvezno članstvo u takvim komorama svih onih koji se žele baviti nekom od zakonom reguliranih profesija u Hrvatskoj je relikt 20. stoljeća i nedemokratskog i netržišnog političkog sustava, te je po mom mišljenju nesuglasan s Ustavom.

Smatram da su zakonske odredbe o ustrojavanju strukovnih komora s monopolskim položajem određenim zakonom, u suprotnosti s odredbama čl. 16., 43. st. 1., 49. st. 1. i 2. i 50. st. 2. Ustava RH. Naime, zakonska zabrana, odnosno ograničenje osnivanja više strukovnih komora u jednoj profesiji, kao i obveznost članstva u komori svih onih koji se žele baviti određenom zakonom reguliranom profesijom, nema svog opravdanja u zaštiti pravnog poretka, interesa i sigurnosti RH ili drugih vrijednosti koje štiti Ustav, a posebno je neustavno da za takve komore s monopolskim položajem određenim zakonom, u kojima je članstvo obvezno, da njihovo ustrojstvo, način izbora dužnosnika i način rada i donošenja odluka njihovih tijela, te prava i dužnosti članova prema komori, nisu uređeni zakonom, već je uređenje tih važnih pitanja za transparentnost, javnost i demokratičnost rada i odlučivanja tih komora prepušteno samim komorama, što onda u pravilu rezultira netransparentnosti i nedemokratičnosti i nepoštivanjem javnosti njihovog rada i odlučivanja.

I za one komore gdje je obvezno članstvo možda potrebno zbog potrebe licenciranja i stručnog nadzora obavljanja pojedinih profesionalnih djelatnosti, trebalo bi dopustiti uz zakonom propisane uvjete slobodno osnivanje više strukovnih komora ili poslove izdavanja i oduzimanja licenci za rad i stručnog nadzora, zakonski dati u nadležnost resornog ministarstva ili za odvjetništvo (zbog njegove Ustavom zajamčene samostalnosti i neovisnosti) u nadležnost na državnoj razini osnovanog neovisnog strukovnog odvjetničkog vijeća. Takvo bi se nacionalno strukovno odvjetničko vijeće trebalo financirati iz proračuna i iz pristojbi za izdavanje licenci za rad pošto bi ono kao i resorna ministarstva trebalo štititi javni interes i interes društva. Uostalom i strukovne komore ako se obvezno ustrojavaju zakonom radi zaštite javnog interesa i interesa društva bi se isto tako trebale financirati iz proračuna, a samo one strukovne komore koje se osnivaju na dragovoljnoj osnovi radi zaštite i promicanja interesa svog članstva bi se trebale financirati iz upisnina, članarina i drugih doprinosa svojih članova.

Osim što je po mom mišljenju općenito neustavna obvezna članarina u strukovnoj komori u kojoj je članstvo obvezno i koja je zakonski osnovana prvenstveno radi zaštite javnog interesa i interesa društva, posebno je neustavno da komore s monopolskim položajem određenim zakonom, u kojima je članstvo obvezno, same samostalno određuju visinu upisnine i članarine, posebno u situaciji kad način izbora dužnosnika i način rada i donošenja odluka upravnih tijela tih komora nije uređen zakonom, pa ni kvorum za valjani rad i odlučivanje njihovih lokalnih, odnosno temeljnih jedinica, pa tako u bilo kakvom postupku izbora dužnosnika ili donošenja bilo kakvih drugih odluka komore velika većina članova komore ni neposredno ni posredno uopće ne sudjeluje.

Takvo posve samostalno određivanje visine upisnine i članarine od strane komora s monopolskim položajem određenim zakonom, u kojima je članstvo obvezno, očigledno predstavlja zlouporabu monopolskog položaja određenog zakonom koja je zabranjena odredbom čl. 49. st. 2. Ustava RH.

Također su po mom mišljenju u nesuglasnosti s Ustavom i europskom pravnom stečevinom, te narušavaju tržišno natjecanje i ovlasti komora da reguliraju cijene usluga svojih članova kroz propisivanje fiksne minimalne i maksimalne tarife/naknade/cijene satnica. Regulacija fiksnih tarifa (cijena) od strane profesionalnih komora nije više uobičajena u EU jer je u načelu protivna EU Direktivi o uslugama (članak 15.) i narušava tržišno natjecanje.

Nadalje, u presudi Europskog suda u predmetu “Arduino” RAS SpA, C-35/99, EU:C:2002:97 je utvrđeno da određivanje fiksnih tarifa od strane komore, ukoliko nije nadzirano, dovodi do povrede pravila o zaštiti tržišnog natjecanja.

Smatram da bi oni koji su poput mene nezadovoljni sadašnjim monopolskim položajem strukovnih komora te njihovom netransparentnosti i nedemokratičnosti u radu i odlučivanju trebali i mogli pokrenuti postupke pred Ustavnim sudom radi utvrđivanja nesuglasnosti s Ustavom odredbi zakona kojima se ustrojavaju strukovne komore s monopolskim položajem i obveznim članstvom u reguliranim profesijama, te kojima se određuje da takve komore s monopolskim položajem posve samostalno utvrđuje upisninu i članarinu.

Ivica Ban, dipl. iur.

Je li potrebno donijeti Zakon o ništetnosti zelenaških kamata ?!

U svezi s Prijedlogom mjera populacijske politike Republike Hrvatske predstavljenom 11. lipnja 2018.g. od strane predsjednice RH u dijelu gdje su predstavljene mjere za rješavanje problema blokiranih građana, za pozdraviti je predložene mjere [Ovršni postupak vratiti u nadležnost sudova i iz njega isključiti posrednike (javni bilježnici i FINA); Uvođenje instituta apsolutne zastare; Izmijeniti Zakon o stečaju potrošača; Regulirati područje zateznih kamata kako ne bi višestruko nadilazile visinu glavnice; Preispitati zakonitost rada tvrtki za naplatu potraživanja i tu djelatnost zakonski regulirati; Odgoda provedbe ovrhe kod tužbe za ništetnost].

Međutim, po mom mišljenju u najvažnijem segmentu, tj. onom o zateznim kamatama koje nerijetko nadilaze visinu glavnice, osim samog ukazivanja na postojanje tog problema nije predloženo nikakvo moguće rješenje tog vrlo bitnog postojećeg životnog problema za stotine tisuća blokiranih hrvatskih građana.

Problem sa zelenaškom visinom ugovornih i zateznih kamata u hrvatskom pravnom i financijskom sustavu, zbog čega su dobrim dijelom stotine tisuća građana i poduzetnika godinama blokirani, te gurnuti u stečaj ili u dužničko ropstvo, je nažalost dugogodišnja teška pogreška zakonodavca koji je neopravdanom i nepravičnom zakonskom regulativom ugovornih i zateznih kamata od 1994.g. pa do danas to omogućio.

Tako je od početka provedbe tzv. Stabilizacijskog programa Vlade RH i uvođenja kune u hrvatski monetarni sustav 1994.g. tečaj kune stabilan, odnosno fiksiran za DEM/EUR valutu, prosječna godišnja stopa inflacije niska (u prosjeku 3,4%), kao i prosječna kamata koju bankovni sektor u RH plaća kako bi pribavio sredstva potrebna za kreditno poslovanje, a stope zateznih kamata su od 30. svibnja 1994.g. pa do 31. srpnja 2015.g. bile u neskladu s tim, odnosno sa cijenom novca koju su plaćale banke, pošto su posve neopravdano bile vrlo visoke od 30% do 12% godišnje, tj. objektivno zelenaške, i tek su kad su u pitanju dugovi građana od 1. kolovoza 2015.g. zatezne kamate pale na ispod 10% godišnje, zbog čega su banke i drugi vjerovnici na temelju takvih zelenaških zateznih kamata ostvarivali ekstraprofite, odnosno korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što su oni drugom dali ili učinili.

Stoga se taj dugogodišnji problem čije su dobrim dijelom posljedice stotine tisuća blokiranih građana i poduzetnika po mom mišljenju ne može riješiti nikakvim zakonom koji bi djelovao samo “pro futuro”, tj. za ubuduće, već bi s pozivom na načelo “socijalne pravde” propisano čl. 3. Ustava, te na odredbu čl. 90. st. 5. Ustava, trebalo donijeti posebni zakon o ništetnosti zelenaških kamata kojim bi se dopustilo povratno djelovanje pojedinih odredbi tog zakona primjerice u odnosu na još uvijek nenaplaćene zelenaške ugovorne i zatezne kamate.

Predloženim Zakonom o ništetnosti zelenaških kamata, po mom mišljenju, trebalo bi:

1. zakonski definirati što se smatra zelenaškom kamatom, tj. što se smatra očitom nesrazmjernom visinom kamate na posuđeni ili dugovani novac u određenom razdoblju u odnosu na primjerice prosječnu godišnju stopu inflacije u RH (tj. na realni pad vrijednosti novca) i/ili prosječnu kamatu koju bankovni sektor u RH plaća kako bi pribavio sredstva potrebna za kreditno poslovanje (Nacionalna referentna stopa – NRS) (tj. na cijenu novca koju plaćaju banke) u referentnom prethodnom razdoblju. Na primjer da se zelenaškom kamatom smatra svaka kamata koja je veća za pet postotnih poena godišnje u odnosu na prosječnu kamatu koju je bankovni sektor plaćao kako bi pribavio sredstva potrebna za kreditno poslovanje u referentnom prethodnom razdoblju.

2. zakonom propisati da kamata za dospjelu obvezu prestaje teći kad dosegne visinu glavnice.

3. zakonom propisati da sudovi i druga tijela s javnim ovlastima nakon stupanja na snagu tog zakona (Zakona o ništetnosti zelenaških kamata) neće više dosuđivati i/ili provoditi ovrhu za ugovorne i zatezne kamate u visini koja prelazi visinu kamata iznad koje se kamata za određeno razdoblje smatra zelenaškom i/ili u visini iznad visine glavnice.

4. zakonom propisati mogućnost traženja smanjenja kamatnih obveza na pravičan iznos, odnosno mogućnost traženja otpisa dijela ugovornih i zateznih kamata koje se zakonski smatraju zelenaškim, a koje do dana stupanja na snagu tog zakona (Zakona o ništetnosti zelenaških kamata) nisu naplaćene.

Samo ovakvim ili sličnim zakonskim rješenjima, te zakonskim propisivanjem “Instituta apsolutne zastare” (“kako bi se spriječilo doživotno dužničko ropstvo na temelju očito nenaplativih ovrha“) bi se mogli napraviti istinski pomaci u rješavanju akutnog i velikog problema stotina tisuća blokiranih građana u RH.

Ivica Ban, Dubrovnik

Povijesne hrvatske regije

Hrvatski grbGrb Grada Dubrovnika i Dubrovačke Republike   Iz pisma jednog prijatelja Dubrovnika:

“Najlogičniji, najjednostavniji i najpravedniji raspored 5 regija u Hrvatskoj je onaj koji već stoji na hrvatskom grbu. Ako su na njemu još odavno konsenzusom dogovoreni simboli naših glavnih regija, čemu sada razbijati glavu novim raspravama? Po tome, ne bismo poštivali nasu svetinju, hrvatski grb! Naime, na hrvatskom grbu su redom simboli: – središnja Hrvatska – Dubrovnik (teritorij bivše Dubrovačke Republike) – Dalmacija – Istra – Slavonija Time sto su Dalmacija i Dubrovnik posebno zastupljeni na hrvatskom grbu, daju vam za pravo da tražite da Dubrovnik bude središte za sebe i odlučuje ubuduće o mnogim pitanjima, da samostalno traži novac za projekte iz fondova Europske unije, itd. i tsl.. Jer, ako nije tako, zašto onda Dubrovnik nije “utopljen“ u Dalmaciju? Ovo vam je najbolji dokaz i argument u borbi da vam Split ne bude središte. Nadam se da sam pomogao, jer slične strahove ima i Istra da će joj Rijeka biti središte. Gledajte hrvatski grb, na njemu se lijepo sve vidi i Hrvatska ubuduće treba biti upravo tako regionalno organizirana.”.

Ovome se nema što dodati, osim da u nekoj budućoj regionalnoj podjeli Dubrovačka regija i Dubrovčani moraju izboriti i zadržati svoju regionalnu posebnost, a hoće li drugih regija osim Dubrovačke regije biti više (ili manje) od onih preostalih četiri (Središnja Hrvatska, Dalmacija, Istra i Slavonija) iz krune hrvatskog grba je stvar referendumske odluke i opredjeljenja stanovnika tih budućih hrvatskih regija. Tuđe poštujemo, ali svoju tradiciju i povijesna prava i poštujemo i nikome ne damo!

http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_12_55_1067.html

Bankrot ili promjene ?!

Zašto i kako smo došli u današnju bezizglednu financijsku i gospodarsku situaciju.

Kad je Hrvatska u siječnju ratne 1994. zakonski dopustila unošenje tzv. valutne klauzule (mogućnost vezivanja novčanih obveza za tečaj neke inozemne valute), koja je dotad bila zakonski zabranjena, u ugovorne odnose, te kad je pet mjeseci kasnije u lipnju 1994. uvela kunu kao novu nacionalnu valutu i tečaj iste fiksirala za DEM, činilo se to, u uvjetima tadašnje nestabilne domaće valute i visoke stope inflacije, skoro svima, pa i najvećem dijelu tzv. stručne javnosti, kao spasonosno rješenje.

Autor ovog “genijalnog” plana, odnosno stabilizacijskog programa je (koliko je to poznato) bio Borislav Škegro, tadašnji potpredsjednik Vlade RH za ekonomska pitanja, koji je taj “novi” ekonomski plan, odnosno stabilizacijski program manje više prepisao od Ante Markovića, posljednjeg premijera propale SFRJ države.

Poslije odlaska Borislava Škegra iz hrvatske politike 2000.g. njegovu je promašenu i pogubnu monetarnu politiku “fiksiranog tečaja kune” najzdušnije nastavio zagovarati i braniti Željko Rohatinski, guverner Hrvatske narodne banke (HNB), a ta se pogubna politika nažalost nastavila čak i nakon odlaska Željka Rohatinskog s mjesta guvernera HNB-a u srpnju 2012.g..

Kako je plan i program premijera Ante Markovića i SFRJ država završila poznato je svima, pa ipak to nije bila pouka hrvatskim političarima da je taj i takav plan i program umjetnog fiksiranja nacionalne valute za neku inozemnu “stabilnu” valutu loš i opasan, posebno na duži rok, zbog svog uništavajućeg utjecaja na domaću proizvodnju i izvoz, te zbog upadanja građana i gospodarstva u dužničko ropstvo uzimanjem “jeftinih” inozemnih kredita i kredita s valutnom klauzulom koji će se jednog dana zbog rasta kamata i neizbježne velike devalvacije precijenjene nacionalne valute pretvoriti u prezaduženost i dužničko ropstvo, odnosno bankrot građana, gospodarstva, pa i same države.

Nažalost, upravo mi imamo tu nesreću da se to vrijeme potpunog sloma domaće proizvodnje i izvoza, prezaduženosti i dužničkog ropstva, odnosno bankrota građana i gospodarstva, pa i same države, upravo sada i ovdje događa.

Već neko vrijeme političkoj i monetarnoj vlasti u RH je posve jasno da treba što prije napustiti pogrešnu i po gospodarstvo, građane i državu pogubnu “Marković-Škegro-Rohatinski” monetarnu politiku “fiksiranog tečaja” nacionalne valute za DEM/EUR, ali se boje dopustiti nužnu i neizbježnu značajnu devalvaciju nacionalne valute iz straha od demonstracija, te mogućih građanskih pobuna i nemira prezaduženih građana s brojnim kreditima i dugovima s valutnom klauzulom.

Na tragu te sadašnje, dugoročno neodržive pat pozicije, kao slobodno misleći građanin koji ponešto zna o toj materiji iz svog 12,5 godišnjeg profesionalnog iskustva na poslovima financijskog i bankarskog prava, pokušao sam taksativno pobrojati po mom mišljenju najveće promašaje financijske i monetarne politike koji su nas doveli u današnju bezizglednu financijsku i gospodarsku situaciju, te građanima i stručnoj javnosti ponuditi na raspravu i neka rješenja koja se logički nameću kao rješenja tih promašaja.

Pet pogrešnih mjera financijske i monetarne politike koje su uništile proizvodnju i izvoz i omogućile lihvarsku pljačku hrvatskog gospodarstva i građana, te ih dovele, kao i samu hrvatsku državu, u dužničko ropstvo i pred bankrot:

1. fiksiranje tečaja kune za tečaj DEM/EUR od uvođenja kune (ratne 1994.) pa sve do danas (skoro dvadeset godina kasnije), što je na tako dugi rok zbog nerealnog i umjetno štićenog tečaja kune rezultiralo uništenjem proizvodnje i izvoza u RH.

Prijedlog: postupno uvesti plivajući tržišni tečaj kune u odnosu na druge valute.

2. uvođenje i održavanje valutne klauzule u DEM/EUR valuti u financijskom poslovanju također od ratne 1994. pa sve do danas skoro dvadeset godina kasnije, iako se sve to vrijeme tečaj kune u odnosu na DEM/EUR valutu nije mijenjao, što je uz tečaj kune fiksiran uz DEM/EUR rezultiralo time da Vlada RH i HNB uopće ne vode, niti mogu voditi, samostalnu financijsku i monetarnu politiku, pa stoga nikakvim mjerama i ne mogu utjecati na npr. štetnu spekulativnu i/ili umjetno dirigiranu promjenu tečaja neke druge inozemne valute (npr. švicarskog franka ili američkog dolara) u odnosu na kunu, pošto tečaj tih valuta u odnosu na kunu prvenstveno ovisi o tečaju eura u odnosu na te valute.

Prijedlog: zabraniti valutnu klauzulu kao protivnu monetarnoj suverenosti RH i čl. 2. Ustava RH (nota bene: valutna klauzula je bila zabranjena Zakonom o obveznim odnosima sve do siječnja ratne 1994.g., kad je prvi put uvedena u pravni poredak RH).

3. uvođenje prije petnaestak godina tzv. promjenjive kamatne stope i promjenjivih drugih bankarskih naknada i troškova po ugovorima o kreditima građanima i gospodarstvu čija se visina nepošteno i lihvarski mijenja na štetu korisnika kredita po jednostranim i proizvoljnim odlukama uprava banaka.

Prijedlog: zabraniti i proglasiti ništetnim odredbe u bankarskim i drugim ugovorima o tzv. administrativno (tj. po odlukama uprave kreditora) promjenjivim kamatama, provizijama, maržama i drugim naknadama i troškovima kao odredbe protivne načelima savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti sudionika, te jednake vrijednosti činidaba u obveznim odnosima.

4. dopuštanje i uvođenje prije desetak godina spekulativne valutne klauzule u švicarskim francima u građanskim kreditima koje su banke davale građanima iz kreditnih sredstava koje banke nisu pribavile u toj valuti, a niti su ta sredstva valutnom klauzulom bila vezana za švicarski franak, što je omogućilo bankama da zlorabe povlaštene informacije i procjene koje su imale ili mogle imati u odnosu na građane o budućem kretanju tečaja švicarskog franka i da na taj način na štetu neinformiranih građana ostvare nedopuštene ekstraprofite.

Prijedlog: zabraniti valutnu klauzulu kao protivnu monetarnoj suverenosti RH i čl. 2. Ustava RH, te zabraniti i proglasiti suprotnim načelu savjesnosti i poštenja i svaku drugu spekulativnu ili indeksnu klauzulu u kreditnim ugovorima koja nije u neposrednoj financijskoj vezi s odobrenim kreditom.

5. određivanje nerealno visoke i ničim opravdane zatezne kamate od 22% do 12% – 15% i nakon fiksiranja tečaja kune za DEM/EUR iz svibnja 1994., čime su brojni gospodarski subjekti zbog nemogućnosti plaćanja takvih lihvarskih kamata gurnuti u stečaj, a građani u dužničko ropstvo.

Prijedlog: žurno smanjiti visine zateznih kamata i vezati ih za eskontnu stopu HNB-a uvećanu za određeni tržišno opravdani postotak (npr. eskontna stopa HNB-a uvećana za 2 postotna poena, umjesto sadašnjih 5 postotnih poena za građane i 8 postotnih poena za gospodarstvo).

Ivica Ban, Dubrovnik

Izvodi iz pisma jednog simpatizera Dubrovačke Libertas stranke (DLS)

Poštovani,
Koliko sam razumio, Vaš program obuhvaća i educiranje o svemu što vodi uspješnijem društvu. Neprijeporno, jedino ta znanja mogu biti poluga postizanja pozitivnih ciljeva koje navodite, prije svega demaskiranja politikantstva i motiviranje za uređenje toliko puta viđeno u naprednim i ne-iskvarenim državama, uostalom kao što je u mnogočemu bila i naša slavna Res Publica Dubrovačka od koje bi se itekako moglo još štošta pametnog i naprednog naučiti.

Sukladno tome, koliko vidim, Vaša stranka bi se zalagala i za raskrinkavanje nedopustivosti planova za Srđ, pa i samog razloga poticanja štetnih planova. Naime, globalno je poznato (i nedovoljno isticano) da upravo korupcija, a ne neka građanska udruga, priječi korisne i potiče štetne investicije. To potvrđuje i gđa Tatjana Holjevac (NULTA TOČKA, pon. 18.2.2013. HRT 1) navodom da se i EU fondovi odbijaju stoga što zahtijevaju transparentnost cijelog posla.

To potvrđuje i nedovoljno isticana okolnost, da se građanske udruge ne protive ni uređenju Srđa ni njegovom iskorištavanju za razvoj poput onog u naprednim i uspješnim državama (Izraelu, Holandiji, Švedskoj) kojim bi se uz očuvanje i oplemenjivanje primorskog krajobraza te sportske sadržaje investiralo u znanstvene institucije, čiste industrije i druge oblike skandinavizacije. S obzirom da građani upravo to i predlažu investitoru, nedovoljno se ističe da se radi o kleveti kad se pošteni građani prikazuju kao glupani koji opstruiraju napredak i zapošljavanje – dok se, zapravo, protive štetnim i zagovaraju korisne planove razvoja.

Neistinit je i navod da je Golf razvoj vlasnik Platoa Srđ, jer je zapravo vlasnik tek 1/5 tog predjela (i znatno manje ako bi se uračunalo cijelo područje). No, pravo vlasništva na zemlji ionako nema narav apsolutnog prava, te se dopustivost bilo kojeg plana cijeni uzimajući u obzir javni interes za taj plan, a što građanima također nije dovoljno poznato. Nije im poznato ni njihovo ustavno pravo neposrednog odlučivanja o načinu zaštite i korištenja prirodne cjeline kao što je plato Srđa. Naime, to ustavno pravo nadilazi pravo iz zakona o referendumu.

Upravo stoga je poštenim građanima i potrebna stranka koja bi artikulirala njihove pozitivne težnje, ukazivala na argumente koji se nedovoljno ističu ili čak ni ne uočavaju, koja bi reafirmirala poštenje, te potakla izlazak iz apatije i beznađa ukazujući da bi zbacivanjem jarma korupcije i izigravanja načela ustavnopravnog poretka postali zemlja s najvećim gospodarskim rastom na Mediteranu, te na taj način spriječili bijelu smrt i iseljavanje najvitalnijeg dijela mladih i školovanih građana.

(Pred)izborne dubrovačke dvojbe

Glasovati protiv dosad vladajućih i/ili birati “manje zlo” ili odlučivati sami o svojoj sudbini ?!

Za stvaranje i učvršćivanje doživljavanja politike i političkih stranaka kao nečega “prljavog” čime se pošteni i pametni ljudi ne trebaju baviti, najzaslužniji su baš nepošteni, korumpirani i nesposobni političari, koji na taj način osiguravaju, da se bez prave konkurencije i izbora, politikom i političkim strankama bave samo oni, i onda preko izbora na kojima se nema koga birati zbog programa i časnih imena, nego samo glasovati za “manje zlo”, ili glasovati protiv dotad vladajućih, takvi nepošteni, korumpirani i nesposobni političari nama svima vladaju …

Stoga, ako kao politički misleći građani želimo vidjeti stvarne promjene i pomake na bolje u društvu to objektivno možemo učiniti ili tome bar doprinijeti jedino ako se organiziramo u neku političku inicijativu (političku stranku ili kandidacijsku listu grupe birača), jer sve drugo je samo pusta nada da nas profesionalni političari neće opet prevariti i iznevjeriti i nakon izbora nametati nam propise i odluke koji su prvenstveno u njihovom privatnom i/ili stranačkom interesu, ili u interesu njihovih sponzora i pokrovitelja.

S tim u vezi, na regionalnom dubrovačkom planu trebalo bi bar pokušati osnovati regionalnu političku stranku koju bi pokrenuli i činili ljudi koji nisu profesionalni političari već prvenstveno pošteni i moralni obični građani koji vole ovaj naš Grad i njegovu regiju i žele nešto učiniti ili bar pokušati učiniti na poboljšanju života u Gradu i regiji i koji smatraju da bavljenje politikom mora biti isključivo motivirano željom za javnom, općom dobrobiti, dakle koji se zalažu za sve ono što realno ne možemo očekivati od niti jedne od do sada postojećih političkih opcija na lokalnom, regionalnom i nacionalnom planu.

Kad sam na tom tragu pisao prijedloge programskih i statutarnih akata jedne takve nove regionalne stranke http://dls-dubrovnik.com/ , nastojao sam da u njih ugradim sva ona dosad iznevjerena očekivanja običnih građana koji vole ovaj naš Grad i njegovu regiju i žele nešto učiniti ili bar pokušati učiniti na poboljšanju života u Gradu i regiji.

Ako se želi stvarna promjena u političkom razmišljanju i djelovanju onda bi programski i statutarni akti nove regionalne stranke trebali baštiniti dosadašnja najbolja politička iskustva i praksu od Dubrovačke Republike do uspješnih suvremenih svjetskih demokracija.

Najveći problem i prepreka koji ja vidim na putu osnivanja ovako zamišljene stranke je sadašnje već dugogodišnje doživljavanje politike i političkih stranka kao nečega “prljavog” čime se pošteni i pametni ljudi ne trebaju baviti, što onda logički rezultira da se politikom i političkim strankama bave i onda preko izbora nama svima vladaju uglavnom nepošteni, korumpirani i nesposobni političari.

Pa ipak, lokalna građanska inicijativa “Srđ je naš” je najbolji dokaz da se ljude može zainteresirati i za neku javnu političku akciju od šireg javnog interesa, dakle da postoji interes i volja baviti se javnim poslovima i interesima, ali isto tako i dokaz da takve i slične inicijative bez institucionalne političke podrške kroz političke stranke koje participiraju u vlasti, realno malo što mogu postići, posebno ne na duži rok.

O tome koliko će još vremena trebati proteći da građani organizirani kroz razno razne građanske udruge i inicijative, koji se zalažu za donošenje određenih političkih odluka od šireg javnog interesa, i drugi zasad neorganizirani građani, koji su nezadovoljni načinom kako se upravlja našim Gradom, prihvate da se realno za neke učinkovite političke promjene mogu izboriti samo kroz parlamentarno (skupštinski) zastupljenu političku stranku ili stranke koje će zastupati njihove stavove, ovisiti će i mogućnost, te brzina i kvaliteta osnivanja jedne po pristupu, načinu i sadržaju Dubrovniku i Dubrovačkoj regiji zaista potrebne nove (regionalne) političke stranke.

Ivica Ban, Dubrovnik

Novi društveni ugovor !

Kriza i recesija – koja su rješenja, odnosno kako dalje ?!

Recentni gospodarski i društveni problemi s kojima se sada suočava hrvatska vlada, odnosno hrvatsko društvo i građani u cjelini su preveliki i preteški, dijelom su naslijeđeni iz bivše SFRJ države, dijelom su posljedica tranzicije i rata, te pogrešaka mlade hrvatske demokracije, a dijelom su uvezeni: regionalni, europski i globalni, da bi se ti i takvi problemi objektivno mogli riješiti bilo kakvim kozmetičkim zahvatima, kako to neuspješno pokušava već preko pet godina hrvatska vlada, kako ona bivša, tako i sadašnja.

Smatram da se iz postojećeg bezizglednog stanja, gospodarske krize i recesije, društvene i političke apatije može izići samo bitnim ustavno-pravnim promjenama postojećeg neoliberalnog ustavno-pravnog političkog sustava koji očito više ne funkcionira, proizvodi sve više štetnih i negativnih posljedica i sve se više pokazuje kao nepopravljiv.

Osobno smatram da bi tri moguća uporišta za stvaranje tzv. novog društvenog ugovora, odnosno novog ustavno-pravnog političkog sustava trebala biti:

  1. neposredna (sudionička) demokracija švicarskog tipa,
  2. država socijalne pravde skandinavskog tipa, te
  3. decentralizacija upravljačkih funkcija države (regionalizam).

S tim u vezi u novi društveni ugovor, odnosno u novi Ustav bi trebalo ugraditi mehanizme koji bi omogućili da građani bez nepremostivih teškoća mogu ostvariti svoje neotuđivo pravo da putem referenduma mogu neposredno odlučivati o ključnim političkim odlukama.
U tom pravcu bi sadašnji potrebni broj potpisa birača za raspisivanje referenduma na nacionalnoj razini od praktično nemoguće dostižnog 10% trebalo smanjiti na najviše 100 tisuća potpisa birača (kao što se to npr. traži u Švicarskoj), te kad je u pitanju regionalni ili lokalni referendum na 5% potpisa birača na regionalnoj ili lokalnoj razini.

Osim toga, u Ustav bi trebalo ugraditi jamstva po kojima izbornim zakonima mora biti zajamčeno da birači na lokalnim, regionalnim i državnim izborima, najmanje jednu polovinu vijećnika, odnosno zastupnika mogu birati neposredno u pojedinačnim izbornim jedinicama u kojima se bira samo jedan kandidat, a ne kao sada samo sa izbornih lista sa više kandidata na čije sastavljanje nemaju nikakav utjecaj, pa sukladno tome ni na izabrane vijećnike, odnosno zastupnike, koji se stoga osjećaju odgovornima samo svojim stranačkim vrhuškama, a ne biračima.

Nadalje, bi trebalo izmijeniti i sadašnji ustavno-pravno neobvezujući izborni mandat izabranih vijećnika i zastupnika koji im omogućava “trgovačku” promjenu stranaka i koalicija nakon izbora bez gubitka mandata, te uvesti objektivno ostvarivu mogućnost opoziva izabranih dužnosnika u slučaju kršenja i izigravanja predizbornih obećanja.

Isto tako, promjenama Ustava bi trebalo ograničiti sadašnji neoliberalni tržišni i politički sustav u pravcu države socijalne pravde i demokracije sa snažnim modelima socijalne politike i radničke participacije kakav se uspješno primjenjuje u tzv. skandinavskim državama.
U tom pravcu bi radi zaštite interesa socijalne pravde i društvene ravnoteže promjenama Ustava trebalo omogućiti da se može djelomično ograničiti sadašnji neograničeni opseg privatnog vlasništva i prava iz kapitala i poduzetništva enormno bogatih pojedinaca, banaka, transnacionalnih korporacija i drugih monopolističkih organizacija u slučajevima u kojima taj kapital i vlasnička prava prelaze ustavnim zakonom određenu razinu kojom se neopravdano ugrožava socijalna pravda i društvena ravnoteža.

Konačno, hrvatsku državu bi ustavno-pravno trebalo što prije decentralizirati i regionalizirati barem iz ova tri razloga:

  1. većinu problema je najjednostavnije i najučinkovitije rješavati na razini regije u kojoj se i pojavljuju;
  2. na razini regije se lakše i brže uočavaju problemi, te isto tako pronalaze odgovarajuća rješenja;
  3. na regionalnoj razini lakše je i brže institucionaliziranje političko-gospodarskih inicijativa, ali i njihovo detroniziranje u slučaju neuspjeha.

Evo to bi bili neki moji prijedlozi za razmišljanje, za početak 🙂

Ivica Ban, Dubrovnik

Neposredna (sudionička) demokracija umjesto neoliberalnih tehnika vladanja društvenom zajednicom

Za tri mjeseca, točnije 19. svibnja 2013.g. održati će se lokalni i regionalni izbori. S tim u vezi kao jedno od krucijalnih pitanja nameće se rasprava o krizi legitimiteta političkih stranaka, pošto im prema recentnim istraživanjima javnog mnijenja preko 70 posto hrvatskih građana ne vjeruje, što ima za posljedicu apolitičnost i društvenu apatiju kod velikog broja naročito mladih birača, te općenito eroziju političke kulture i demokratske deficite u svim fazama političkog odlučivanja, te nevjerodostojnost mass-medija koji izvješćuju o izborima, političkim strankama, izbornim listama i (pred)izbornim obećanjima.

Naprijed navedeni problemi rezultat su već dugogodišnjeg nerazumijevanja i neprihvaćanja od strane relevantnih političkih stranaka i njihovih lidera činjenice da politika i bavljenje politikom nije osvajanje izbora radi upravljanja javnim poslovima u slijedećem izbornom mandatu u cilju ostvarivanja stranačkih i osobnih ciljeva, tj. privatnih interesa, nego da bavljenje politikom isključivo mora biti u funkciji društvene zajednice u cjelini i općeg dobra, odnosno uvećanja javnog dobra (vođenja dobrog života u zajednici), tj. općeg interesa.

Prvi pristup politici (osvajanje izbora radi ostvarivanja stranačkih i/ili osobnih ciljeva) doživljava politiku i izbore kao borbu njihove “korporacije” (stranke ili izborne liste) gdje su često neodgovorna i objektivno neostvariva ili lažna (pred)izborna obećanja tek puko sredstvo dolaženja na vlast radi ostvarivanja njihovih privatnih (stranačkih, poslovnih i/ili osobnih) ciljeva.
Ovaj se pristup politici stoga prvenstveno koristi dokazanim tehnokratskim modelima preuzetim iz sfere korporativnog upravljanja i tržišnog natjecanja privatnih interesa, gdje se organizaciju izvršne i predstavničke javne vlasti doživljava kao trgovačko društvo, a birače kao potrošače, pa se u tom konceptu birače, kao potrošače, vještinama korporativnog upravljanja, marketingom, PR-om, upravljanjem “ljudskim resursima” i tsl., nastoji pridobiti da im svojim glasovima omoguće da njihove političke stranke ili izborne liste i trgovačke korporacije koje su financirale njihove izborne kampanje, počnu voditi javne poslove i kreirati javne politike u svom privatnom interesu.

Naprijed navedeni “neoliberalni” politički model koji je dominirao političkim sustavom krajem prošlog stoljeća se krajem prvog desetljeća ovog stoljeća, s pojavom svjetske financijske krize i recesije, pokazao potpuno disfunkcionalnim, ali se skoro sve relevantne političke stranke u Hrvatskoj još uvijek drže tog, sad već dokazano neuspješnog i po društvo i društvenu zajednicu, kao cjelinu, pogubnog političkog modela.

Drugi pristup politici da bavljenje politikom isključivo mora biti u funkciji društvene zajednice u cjelini i općeg dobra, odnosno uvećanja javnog dobra, koji se pristup polako i mukotrpno probija i artikulira, a kojeg su u ovom trenutku na regionalnoj inozemnoj razini prvi vjesnici recentni građanski prosvjedi u Grčkoj, Španjolskoj, Sloveniji, a na unutarnjoj lokalnoj razini sakupljanje potpisa za raspisivanje referenduma o golf terenima i urbanizaciji na brdu Srđ od strane aktivista građanske inicijative “Srđ je naš”, i njihova borba za ponovno preuzimanje javne političke sfere iz ruku njezinih grobara: domaćih (anti)političkih elita, tajkuna i trgovačkih monopolista, te iz ruku inozemnih banaka i drugih međunarodnih korporacija i njihovih korporativnih i korupcijskih interesa.

Zagovornici ovog drugog suvremenog pristupa politici smatraju da se u XXI. stoljeću politika više ne može voditi patronizirajući biračko tijelo, ma kako “pametne ideje ili genijalne projekte” političari smislili u svojim glavama, nego jedino komunicirajući otvoreno, javno i transparentno s njim, tj. da građane možete pridobiti za ostvarivanje određenog političkog programa jedino ako ih (putem javnih tribina, rasprava i referenduma i tsl.) uključite u njegovo oblikovanje.

Drugi pristup politici bi stoga mogli nazvati modelom neposredne (sudioničke) demokracije, koja od svojih protagonista političkih stranaka i izbornih lista, s jedne strane, i građana kao birača, s druge strane, traži sklapanje svojevrsnog novog društvenog ugovora. Novog društvenog ugovora koji će u sebi sadržavati najbolje od principa liberalne demokracije, ali će kroz modele neposredne (sudioničke) demokracije i države socijalne pravde prije svega uvažavati nove uvjete i mogućnosti proširenja demokracije, slobode i jednakosti građana, kao najvećeg dobra bilo koje društvene zajednice, te zahtjeve socijalne pravde, bez poštivanja kojeg načela nema ni stvarne demokracije, a još manje stvarne slobode i jednakosti građana.

Obliti privatorum publica curate – “Zaboravite privatne poslove i bavite se javnim”.

Dubrovačka Libertas stranka – u osnivanju
http://dls-dubrovnik.com/
http://www.facebook.com/dubrovackalibertas.stranka
E-mail: info@dls-dubrovnik.com

Pokret za dubrovačku samoobranu

“Postoji mnoštvo razloga, uglavnom povijesnih i kulturnih, što naš širi dubrovački zavičaj doista određuje kao posebnu regiju unutar Hrvatske. To možda ne bi dolazilo do posebnog izražaja da Dubrovnik u ovom trenutku nije pod opsadom krajnje destruktivnih čimbenika: gradonačelnika koji je svojom samovoljom i „razvojnim“ programom najavio novo razdoblje uništavanja našeg krajolika i Gradskog vijeća koje se očito ne može ili ne zna oduprijeti potpunoj komercijalizaciji Grada i njegovog šireg područja. U takvim okolnostima stranački sustav je u kolapsu, dvije dominantne stranke su ili u talačkom odnosu prema Vlahušiću (SDP) ili sukrivci za najgore ekscese poput golf igrališta na Srđu (HDZ). Zato se i traži alternativa u obliku trećeg bloka, koji onda poprima regionalističke oblike. To nije čak ni dubrovačka posebnost, jer će na lokalnim izborima iduće godine općenito nezadovoljstvo sa SDP-om i HDZ-om naći oduška u lokalnim listama.

U takvim okolnostima protivnici regionalnih aktivista najčešće ih pokušavaju diskreditirati kao separatiste. Mislim da je to u ovom slučaju teško opravdati. Ne samo da je dubrovačka baština ugaoni kamen Hrvatskoga narodnog preporoda, nego sva teška iskustva iz dvadesetog stoljeća govore u prilog teze da Dubrovniku nema života izvan Hrvatske. Ipak, kolikogod je ova inicijativa dobrodošla, predložio bih da njen program bude više usmjeren budućnosti, da promiče kvalitetno više školstvo, humanističku naobrazbu, zdravstvo, znanost i nove tehnologije. Bez tog aspekta, pored naglaska na zaštitu okoliša, što je za svaku pohvalu, dominira pomalo naivni tradicionalizam, te nastavak turističke orijentacije kao glavnog dubrovačkog kumira od 1960-ih naovamo. Zato mislim da je ovo samo zametak jednog sveobuhvatnijeg pokreta za dubrovačku samoobranu.”

Prof. dr. Ivo Banac
http://www.dulist.hr/clanak.php?id=19556