Mjecečni arhivi: Ožujak 2013

Bankrot ili promjene ?!

Zašto i kako smo došli u današnju bezizglednu financijsku i gospodarsku situaciju.

Kad je Hrvatska u siječnju ratne 1994. zakonski dopustila unošenje tzv. valutne klauzule (mogućnost vezivanja novčanih obveza za tečaj neke inozemne valute), koja je dotad bila zakonski zabranjena, u ugovorne odnose, te kad je pet mjeseci kasnije u lipnju 1994. uvela kunu kao novu nacionalnu valutu i tečaj iste fiksirala za DEM, činilo se to, u uvjetima tadašnje nestabilne domaće valute i visoke stope inflacije, skoro svima, pa i najvećem dijelu tzv. stručne javnosti, kao spasonosno rješenje.

Autor ovog “genijalnog” plana, odnosno stabilizacijskog programa je (koliko je to poznato) bio Borislav Škegro, tadašnji potpredsjednik Vlade RH za ekonomska pitanja, koji je taj “novi” ekonomski plan, odnosno stabilizacijski program manje više prepisao od Ante Markovića, posljednjeg premijera propale SFRJ države.

Poslije odlaska Borislava Škegra iz hrvatske politike 2000.g. njegovu je promašenu i pogubnu monetarnu politiku “fiksiranog tečaja kune” najzdušnije nastavio zagovarati i braniti Željko Rohatinski, guverner Hrvatske narodne banke (HNB), a ta se pogubna politika nažalost nastavila čak i nakon odlaska Željka Rohatinskog s mjesta guvernera HNB-a u srpnju 2012.g..

Kako je plan i program premijera Ante Markovića i SFRJ država završila poznato je svima, pa ipak to nije bila pouka hrvatskim političarima da je taj i takav plan i program umjetnog fiksiranja nacionalne valute za neku inozemnu “stabilnu” valutu loš i opasan, posebno na duži rok, zbog svog uništavajućeg utjecaja na domaću proizvodnju i izvoz, te zbog upadanja građana i gospodarstva u dužničko ropstvo uzimanjem “jeftinih” inozemnih kredita i kredita s valutnom klauzulom koji će se jednog dana zbog rasta kamata i neizbježne velike devalvacije precijenjene nacionalne valute pretvoriti u prezaduženost i dužničko ropstvo, odnosno bankrot građana, gospodarstva, pa i same države.

Nažalost, upravo mi imamo tu nesreću da se to vrijeme potpunog sloma domaće proizvodnje i izvoza, prezaduženosti i dužničkog ropstva, odnosno bankrota građana i gospodarstva, pa i same države, upravo sada i ovdje događa.

Već neko vrijeme političkoj i monetarnoj vlasti u RH je posve jasno da treba što prije napustiti pogrešnu i po gospodarstvo, građane i državu pogubnu “Marković-Škegro-Rohatinski” monetarnu politiku “fiksiranog tečaja” nacionalne valute za DEM/EUR, ali se boje dopustiti nužnu i neizbježnu značajnu devalvaciju nacionalne valute iz straha od demonstracija, te mogućih građanskih pobuna i nemira prezaduženih građana s brojnim kreditima i dugovima s valutnom klauzulom.

Na tragu te sadašnje, dugoročno neodržive pat pozicije, kao slobodno misleći građanin koji ponešto zna o toj materiji iz svog 12,5 godišnjeg profesionalnog iskustva na poslovima financijskog i bankarskog prava, pokušao sam taksativno pobrojati po mom mišljenju najveće promašaje financijske i monetarne politike koji su nas doveli u današnju bezizglednu financijsku i gospodarsku situaciju, te građanima i stručnoj javnosti ponuditi na raspravu i neka rješenja koja se logički nameću kao rješenja tih promašaja.

Pet pogrešnih mjera financijske i monetarne politike koje su uništile proizvodnju i izvoz i omogućile lihvarsku pljačku hrvatskog gospodarstva i građana, te ih dovele, kao i samu hrvatsku državu, u dužničko ropstvo i pred bankrot:

1. fiksiranje tečaja kune za tečaj DEM/EUR od uvođenja kune (ratne 1994.) pa sve do danas (skoro dvadeset godina kasnije), što je na tako dugi rok zbog nerealnog i umjetno štićenog tečaja kune rezultiralo uništenjem proizvodnje i izvoza u RH.

Prijedlog: postupno uvesti plivajući tržišni tečaj kune u odnosu na druge valute.

2. uvođenje i održavanje valutne klauzule u DEM/EUR valuti u financijskom poslovanju također od ratne 1994. pa sve do danas skoro dvadeset godina kasnije, iako se sve to vrijeme tečaj kune u odnosu na DEM/EUR valutu nije mijenjao, što je uz tečaj kune fiksiran uz DEM/EUR rezultiralo time da Vlada RH i HNB uopće ne vode, niti mogu voditi, samostalnu financijsku i monetarnu politiku, pa stoga nikakvim mjerama i ne mogu utjecati na npr. štetnu spekulativnu i/ili umjetno dirigiranu promjenu tečaja neke druge inozemne valute (npr. švicarskog franka ili američkog dolara) u odnosu na kunu, pošto tečaj tih valuta u odnosu na kunu prvenstveno ovisi o tečaju eura u odnosu na te valute.

Prijedlog: zabraniti valutnu klauzulu kao protivnu monetarnoj suverenosti RH i čl. 2. Ustava RH (nota bene: valutna klauzula je bila zabranjena Zakonom o obveznim odnosima sve do siječnja ratne 1994.g., kad je prvi put uvedena u pravni poredak RH).

3. uvođenje prije petnaestak godina tzv. promjenjive kamatne stope i promjenjivih drugih bankarskih naknada i troškova po ugovorima o kreditima građanima i gospodarstvu čija se visina nepošteno i lihvarski mijenja na štetu korisnika kredita po jednostranim i proizvoljnim odlukama uprava banaka.

Prijedlog: zabraniti i proglasiti ništetnim odredbe u bankarskim i drugim ugovorima o tzv. administrativno (tj. po odlukama uprave kreditora) promjenjivim kamatama, provizijama, maržama i drugim naknadama i troškovima kao odredbe protivne načelima savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti sudionika, te jednake vrijednosti činidaba u obveznim odnosima.

4. dopuštanje i uvođenje prije desetak godina spekulativne valutne klauzule u švicarskim francima u građanskim kreditima koje su banke davale građanima iz kreditnih sredstava koje banke nisu pribavile u toj valuti, a niti su ta sredstva valutnom klauzulom bila vezana za švicarski franak, što je omogućilo bankama da zlorabe povlaštene informacije i procjene koje su imale ili mogle imati u odnosu na građane o budućem kretanju tečaja švicarskog franka i da na taj način na štetu neinformiranih građana ostvare nedopuštene ekstraprofite.

Prijedlog: zabraniti valutnu klauzulu kao protivnu monetarnoj suverenosti RH i čl. 2. Ustava RH, te zabraniti i proglasiti suprotnim načelu savjesnosti i poštenja i svaku drugu spekulativnu ili indeksnu klauzulu u kreditnim ugovorima koja nije u neposrednoj financijskoj vezi s odobrenim kreditom.

5. određivanje nerealno visoke i ničim opravdane zatezne kamate od 22% do 12% – 15% i nakon fiksiranja tečaja kune za DEM/EUR iz svibnja 1994., čime su brojni gospodarski subjekti zbog nemogućnosti plaćanja takvih lihvarskih kamata gurnuti u stečaj, a građani u dužničko ropstvo.

Prijedlog: žurno smanjiti visine zateznih kamata i vezati ih za eskontnu stopu HNB-a uvećanu za određeni tržišno opravdani postotak (npr. eskontna stopa HNB-a uvećana za 2 postotna poena, umjesto sadašnjih 5 postotnih poena za građane i 8 postotnih poena za gospodarstvo).

Ivica Ban, Dubrovnik

Izvodi iz pisma jednog simpatizera Dubrovačke Libertas stranke (DLS)

Poštovani,
Koliko sam razumio, Vaš program obuhvaća i educiranje o svemu što vodi uspješnijem društvu. Neprijeporno, jedino ta znanja mogu biti poluga postizanja pozitivnih ciljeva koje navodite, prije svega demaskiranja politikantstva i motiviranje za uređenje toliko puta viđeno u naprednim i ne-iskvarenim državama, uostalom kao što je u mnogočemu bila i naša slavna Res Publica Dubrovačka od koje bi se itekako moglo još štošta pametnog i naprednog naučiti.

Sukladno tome, koliko vidim, Vaša stranka bi se zalagala i za raskrinkavanje nedopustivosti planova za Srđ, pa i samog razloga poticanja štetnih planova. Naime, globalno je poznato (i nedovoljno isticano) da upravo korupcija, a ne neka građanska udruga, priječi korisne i potiče štetne investicije. To potvrđuje i gđa Tatjana Holjevac (NULTA TOČKA, pon. 18.2.2013. HRT 1) navodom da se i EU fondovi odbijaju stoga što zahtijevaju transparentnost cijelog posla.

To potvrđuje i nedovoljno isticana okolnost, da se građanske udruge ne protive ni uređenju Srđa ni njegovom iskorištavanju za razvoj poput onog u naprednim i uspješnim državama (Izraelu, Holandiji, Švedskoj) kojim bi se uz očuvanje i oplemenjivanje primorskog krajobraza te sportske sadržaje investiralo u znanstvene institucije, čiste industrije i druge oblike skandinavizacije. S obzirom da građani upravo to i predlažu investitoru, nedovoljno se ističe da se radi o kleveti kad se pošteni građani prikazuju kao glupani koji opstruiraju napredak i zapošljavanje – dok se, zapravo, protive štetnim i zagovaraju korisne planove razvoja.

Neistinit je i navod da je Golf razvoj vlasnik Platoa Srđ, jer je zapravo vlasnik tek 1/5 tog predjela (i znatno manje ako bi se uračunalo cijelo područje). No, pravo vlasništva na zemlji ionako nema narav apsolutnog prava, te se dopustivost bilo kojeg plana cijeni uzimajući u obzir javni interes za taj plan, a što građanima također nije dovoljno poznato. Nije im poznato ni njihovo ustavno pravo neposrednog odlučivanja o načinu zaštite i korištenja prirodne cjeline kao što je plato Srđa. Naime, to ustavno pravo nadilazi pravo iz zakona o referendumu.

Upravo stoga je poštenim građanima i potrebna stranka koja bi artikulirala njihove pozitivne težnje, ukazivala na argumente koji se nedovoljno ističu ili čak ni ne uočavaju, koja bi reafirmirala poštenje, te potakla izlazak iz apatije i beznađa ukazujući da bi zbacivanjem jarma korupcije i izigravanja načela ustavnopravnog poretka postali zemlja s najvećim gospodarskim rastom na Mediteranu, te na taj način spriječili bijelu smrt i iseljavanje najvitalnijeg dijela mladih i školovanih građana.

(Pred)izborne dubrovačke dvojbe

Glasovati protiv dosad vladajućih i/ili birati “manje zlo” ili odlučivati sami o svojoj sudbini ?!

Za stvaranje i učvršćivanje doživljavanja politike i političkih stranaka kao nečega “prljavog” čime se pošteni i pametni ljudi ne trebaju baviti, najzaslužniji su baš nepošteni, korumpirani i nesposobni političari, koji na taj način osiguravaju, da se bez prave konkurencije i izbora, politikom i političkim strankama bave samo oni, i onda preko izbora na kojima se nema koga birati zbog programa i časnih imena, nego samo glasovati za “manje zlo”, ili glasovati protiv dotad vladajućih, takvi nepošteni, korumpirani i nesposobni političari nama svima vladaju …

Stoga, ako kao politički misleći građani želimo vidjeti stvarne promjene i pomake na bolje u društvu to objektivno možemo učiniti ili tome bar doprinijeti jedino ako se organiziramo u neku političku inicijativu (političku stranku ili kandidacijsku listu grupe birača), jer sve drugo je samo pusta nada da nas profesionalni političari neće opet prevariti i iznevjeriti i nakon izbora nametati nam propise i odluke koji su prvenstveno u njihovom privatnom i/ili stranačkom interesu, ili u interesu njihovih sponzora i pokrovitelja.

S tim u vezi, na regionalnom dubrovačkom planu trebalo bi bar pokušati osnovati regionalnu političku stranku koju bi pokrenuli i činili ljudi koji nisu profesionalni političari već prvenstveno pošteni i moralni obični građani koji vole ovaj naš Grad i njegovu regiju i žele nešto učiniti ili bar pokušati učiniti na poboljšanju života u Gradu i regiji i koji smatraju da bavljenje politikom mora biti isključivo motivirano željom za javnom, općom dobrobiti, dakle koji se zalažu za sve ono što realno ne možemo očekivati od niti jedne od do sada postojećih političkih opcija na lokalnom, regionalnom i nacionalnom planu.

Kad sam na tom tragu pisao prijedloge programskih i statutarnih akata jedne takve nove regionalne stranke http://dls-dubrovnik.com/ , nastojao sam da u njih ugradim sva ona dosad iznevjerena očekivanja običnih građana koji vole ovaj naš Grad i njegovu regiju i žele nešto učiniti ili bar pokušati učiniti na poboljšanju života u Gradu i regiji.

Ako se želi stvarna promjena u političkom razmišljanju i djelovanju onda bi programski i statutarni akti nove regionalne stranke trebali baštiniti dosadašnja najbolja politička iskustva i praksu od Dubrovačke Republike do uspješnih suvremenih svjetskih demokracija.

Najveći problem i prepreka koji ja vidim na putu osnivanja ovako zamišljene stranke je sadašnje već dugogodišnje doživljavanje politike i političkih stranka kao nečega “prljavog” čime se pošteni i pametni ljudi ne trebaju baviti, što onda logički rezultira da se politikom i političkim strankama bave i onda preko izbora nama svima vladaju uglavnom nepošteni, korumpirani i nesposobni političari.

Pa ipak, lokalna građanska inicijativa “Srđ je naš” je najbolji dokaz da se ljude može zainteresirati i za neku javnu političku akciju od šireg javnog interesa, dakle da postoji interes i volja baviti se javnim poslovima i interesima, ali isto tako i dokaz da takve i slične inicijative bez institucionalne političke podrške kroz političke stranke koje participiraju u vlasti, realno malo što mogu postići, posebno ne na duži rok.

O tome koliko će još vremena trebati proteći da građani organizirani kroz razno razne građanske udruge i inicijative, koji se zalažu za donošenje određenih političkih odluka od šireg javnog interesa, i drugi zasad neorganizirani građani, koji su nezadovoljni načinom kako se upravlja našim Gradom, prihvate da se realno za neke učinkovite političke promjene mogu izboriti samo kroz parlamentarno (skupštinski) zastupljenu političku stranku ili stranke koje će zastupati njihove stavove, ovisiti će i mogućnost, te brzina i kvaliteta osnivanja jedne po pristupu, načinu i sadržaju Dubrovniku i Dubrovačkoj regiji zaista potrebne nove (regionalne) političke stranke.

Ivica Ban, Dubrovnik

Novi društveni ugovor !

Kriza i recesija – koja su rješenja, odnosno kako dalje ?!

Recentni gospodarski i društveni problemi s kojima se sada suočava hrvatska vlada, odnosno hrvatsko društvo i građani u cjelini su preveliki i preteški, dijelom su naslijeđeni iz bivše SFRJ države, dijelom su posljedica tranzicije i rata, te pogrešaka mlade hrvatske demokracije, a dijelom su uvezeni: regionalni, europski i globalni, da bi se ti i takvi problemi objektivno mogli riješiti bilo kakvim kozmetičkim zahvatima, kako to neuspješno pokušava već preko pet godina hrvatska vlada, kako ona bivša, tako i sadašnja.

Smatram da se iz postojećeg bezizglednog stanja, gospodarske krize i recesije, društvene i političke apatije može izići samo bitnim ustavno-pravnim promjenama postojećeg neoliberalnog ustavno-pravnog političkog sustava koji očito više ne funkcionira, proizvodi sve više štetnih i negativnih posljedica i sve se više pokazuje kao nepopravljiv.

Osobno smatram da bi tri moguća uporišta za stvaranje tzv. novog društvenog ugovora, odnosno novog ustavno-pravnog političkog sustava trebala biti:

  1. neposredna (sudionička) demokracija švicarskog tipa,
  2. država socijalne pravde skandinavskog tipa, te
  3. decentralizacija upravljačkih funkcija države (regionalizam).

S tim u vezi u novi društveni ugovor, odnosno u novi Ustav bi trebalo ugraditi mehanizme koji bi omogućili da građani bez nepremostivih teškoća mogu ostvariti svoje neotuđivo pravo da putem referenduma mogu neposredno odlučivati o ključnim političkim odlukama.
U tom pravcu bi sadašnji potrebni broj potpisa birača za raspisivanje referenduma na nacionalnoj razini od praktično nemoguće dostižnog 10% trebalo smanjiti na najviše 100 tisuća potpisa birača (kao što se to npr. traži u Švicarskoj), te kad je u pitanju regionalni ili lokalni referendum na 5% potpisa birača na regionalnoj ili lokalnoj razini.

Osim toga, u Ustav bi trebalo ugraditi jamstva po kojima izbornim zakonima mora biti zajamčeno da birači na lokalnim, regionalnim i državnim izborima, najmanje jednu polovinu vijećnika, odnosno zastupnika mogu birati neposredno u pojedinačnim izbornim jedinicama u kojima se bira samo jedan kandidat, a ne kao sada samo sa izbornih lista sa više kandidata na čije sastavljanje nemaju nikakav utjecaj, pa sukladno tome ni na izabrane vijećnike, odnosno zastupnike, koji se stoga osjećaju odgovornima samo svojim stranačkim vrhuškama, a ne biračima.

Nadalje, bi trebalo izmijeniti i sadašnji ustavno-pravno neobvezujući izborni mandat izabranih vijećnika i zastupnika koji im omogućava “trgovačku” promjenu stranaka i koalicija nakon izbora bez gubitka mandata, te uvesti objektivno ostvarivu mogućnost opoziva izabranih dužnosnika u slučaju kršenja i izigravanja predizbornih obećanja.

Isto tako, promjenama Ustava bi trebalo ograničiti sadašnji neoliberalni tržišni i politički sustav u pravcu države socijalne pravde i demokracije sa snažnim modelima socijalne politike i radničke participacije kakav se uspješno primjenjuje u tzv. skandinavskim državama.
U tom pravcu bi radi zaštite interesa socijalne pravde i društvene ravnoteže promjenama Ustava trebalo omogućiti da se može djelomično ograničiti sadašnji neograničeni opseg privatnog vlasništva i prava iz kapitala i poduzetništva enormno bogatih pojedinaca, banaka, transnacionalnih korporacija i drugih monopolističkih organizacija u slučajevima u kojima taj kapital i vlasnička prava prelaze ustavnim zakonom određenu razinu kojom se neopravdano ugrožava socijalna pravda i društvena ravnoteža.

Konačno, hrvatsku državu bi ustavno-pravno trebalo što prije decentralizirati i regionalizirati barem iz ova tri razloga:

  1. većinu problema je najjednostavnije i najučinkovitije rješavati na razini regije u kojoj se i pojavljuju;
  2. na razini regije se lakše i brže uočavaju problemi, te isto tako pronalaze odgovarajuća rješenja;
  3. na regionalnoj razini lakše je i brže institucionaliziranje političko-gospodarskih inicijativa, ali i njihovo detroniziranje u slučaju neuspjeha.

Evo to bi bili neki moji prijedlozi za razmišljanje, za početak :)

Ivica Ban, Dubrovnik