Je li postojanje strukovnih komora s monopolskim položajem određenim zakonom u skladu s Ustavom?!

U Hrvatskoj postoje brojne strukovne komore s monopolskim položajem određenim zakonom, u kojima je obvezno članstvo svih onih koji se žele baviti određenom profesijom. Takve su strukovne komore svih zakonom reguliranih profesija i svi oni koji se žele baviti jednom takvom profesijom prisiljeni su platiti (nerijetko vrlo visoku) upisninu u strukovnu komoru svoje profesije, plaćati (često vrlo visoku) mjesečnu članarinu, te naplaćivati svoje usluge po cjeniku, odnosno tarifi koju određuje takva komora. Nadalje, takve strukovne komore sa zakonom propisanim monopolskim položajem iako su tijela s javnim ovlastima, s velikim i značajnim javnim ovlastima i velikim, a često i ogromnim, prihodima i imovinom, te s velikim brojem dobro plaćenih službenika i dužnosnika, često ne poštuju načelo transparentnosti i javnosti u svom radu, te načelo demokratičnosti izbora i rada svojih upravnih tijela i dužnosnika.

Takav zakonom propisani monopolski položaj i obvezno članstvo u takvim komorama svih onih koji se žele baviti nekom od zakonom reguliranih profesija u Hrvatskoj je relikt 20. stoljeća i nedemokratskog i netržišnog političkog sustava, te je po mom mišljenju nesuglasan s Ustavom.

Smatram da su zakonske odredbe o ustrojavanju strukovnih komora s monopolskim položajem određenim zakonom, u suprotnosti s odredbama čl. 16., 43. st. 1., 49. st. 1. i 2. i 50. st. 2. Ustava RH. Naime, zakonska zabrana, odnosno ograničenje osnivanja više strukovnih komora u jednoj profesiji, kao i obveznost članstva u komori svih onih koji se žele baviti određenom zakonom reguliranom profesijom, nema svog opravdanja u zaštiti pravnog poretka, interesa i sigurnosti RH ili drugih vrijednosti koje štiti Ustav, a posebno je neustavno da za takve komore s monopolskim položajem određenim zakonom, u kojima je članstvo obvezno, da njihovo ustrojstvo, način izbora dužnosnika i način rada i donošenja odluka njihovih tijela, te prava i dužnosti članova prema komori, nisu uređeni zakonom, već je uređenje tih važnih pitanja za transparentnost, javnost i demokratičnost rada i odlučivanja tih komora prepušteno samim komorama, što onda u pravilu rezultira netransparentnosti i nedemokratičnosti i nepoštivanjem javnosti njihovog rada i odlučivanja.

I za one komore gdje je obvezno članstvo možda potrebno zbog potrebe licenciranja i stručnog nadzora obavljanja pojedinih profesionalnih djelatnosti, trebalo bi dopustiti uz zakonom propisane uvjete slobodno osnivanje više strukovnih komora ili poslove izdavanja i oduzimanja licenci za rad i stručnog nadzora, zakonski dati u nadležnost resornog ministarstva ili za odvjetništvo (zbog njegove Ustavom zajamčene samostalnosti i neovisnosti) u nadležnost na državnoj razini osnovanog neovisnog strukovnog odvjetničkog vijeća. Takvo bi se nacionalno strukovno odvjetničko vijeće trebalo financirati iz proračuna i iz pristojbi za izdavanje licenci za rad pošto bi ono kao i resorna ministarstva trebalo štititi javni interes i interes društva. Uostalom i strukovne komore ako se obvezno ustrojavaju zakonom radi zaštite javnog interesa i interesa društva bi se isto tako trebale financirati iz proračuna, a samo one strukovne komore koje se osnivaju na dragovoljnoj osnovi radi zaštite i promicanja interesa svog članstva bi se trebale financirati iz upisnina, članarina i drugih doprinosa svojih članova.

Osim što je po mom mišljenju općenito neustavna obvezna članarina u strukovnoj komori u kojoj je članstvo obvezno i koja je zakonski osnovana prvenstveno radi zaštite javnog interesa i interesa društva, posebno je neustavno da komore s monopolskim položajem određenim zakonom, u kojima je članstvo obvezno, same samostalno određuju visinu upisnine i članarine, posebno u situaciji kad način izbora dužnosnika i način rada i donošenja odluka upravnih tijela tih komora nije uređen zakonom, pa ni kvorum za valjani rad i odlučivanje njihovih lokalnih, odnosno temeljnih jedinica, pa tako u bilo kakvom postupku izbora dužnosnika ili donošenja bilo kakvih drugih odluka komore velika većina članova komore ni neposredno ni posredno uopće ne sudjeluje.

Takvo posve samostalno određivanje visine upisnine i članarine od strane komora s monopolskim položajem određenim zakonom, u kojima je članstvo obvezno, očigledno predstavlja zlouporabu monopolskog položaja određenog zakonom koja je zabranjena odredbom čl. 49. st. 2. Ustava RH.

Također su po mom mišljenju u nesuglasnosti s Ustavom i europskom pravnom stečevinom, te narušavaju tržišno natjecanje i ovlasti komora da reguliraju cijene usluga svojih članova kroz propisivanje fiksne minimalne i maksimalne tarife/naknade/cijene satnica. Regulacija fiksnih tarifa (cijena) od strane profesionalnih komora nije više uobičajena u EU jer je u načelu protivna EU Direktivi o uslugama (članak 15.) i narušava tržišno natjecanje.

Nadalje, u presudi Europskog suda u predmetu “Arduino” RAS SpA, C-35/99, EU:C:2002:97 je utvrđeno da određivanje fiksnih tarifa od strane komore, ukoliko nije nadzirano, dovodi do povrede pravila o zaštiti tržišnog natjecanja.

Smatram da bi oni koji su poput mene nezadovoljni sadašnjim monopolskim položajem strukovnih komora te njihovom netransparentnosti i nedemokratičnosti u radu i odlučivanju trebali i mogli pokrenuti postupke pred Ustavnim sudom radi utvrđivanja nesuglasnosti s Ustavom odredbi zakona kojima se ustrojavaju strukovne komore s monopolskim položajem i obveznim članstvom u reguliranim profesijama, te kojima se određuje da takve komore s monopolskim položajem posve samostalno utvrđuje upisninu i članarinu.

Ivica Ban, dipl. iur.

Odgovori