Komore – potreba ili neopravdano opterećenje i ograničavanje tržišnog natjecanja, te ljudskih, građanskih i poduzetničkih prava, s naglaskom na položaj i ovlasti Hrvatske odvjetničke komore?!

U Hrvatskoj postoje brojne strukovne komore s monopolskim položajem određenim zakonom, u kojima je obvezno članstvo svih onih koji se žele baviti određenom profesijom. Takve su strukovne komore svih zakonom reguliranih profesija i svi oni koji se žele baviti jednom takvom profesijom prisiljeni su platiti (nerijetko vrlo visoku) upisninu u strukovnu komoru svoje profesije, plaćati (često vrlo visoku) mjesečnu članarinu, te naplaćivati svoje usluge po cjeniku, odnosno tarifi koju određuje takva komora. Nadalje, takve strukovne komore sa zakonom propisanim monopolskim položajem iako su tijela s javnim ovlastima, s značajnim javnim ovlastima i značajnim, a često i ogromnim, prihodima i imovinom, te s većim brojem dobro plaćenih službenika i dužnosnika, često ne poštuju načelo transparentnosti i javnosti u svom radu, te načelo demokratičnosti izbora i rada svojih upravnih tijela i dužnosnika.

Takav zakonom propisani monopolski položaj i obvezno članstvo u takvim komorama svih onih koji se žele baviti nekom od zakonom reguliranih profesija u Hrvatskoj izaziva brojne prigovore na njihov navodni nedemokratski, netržišni i ustavno upitni položaj, nezadovoljnih “prisilnih” članova, te prijedloge i inicijative za ukidanje ili bar promjenu zakonskih odredbi o monopolskom položaju, te obveznom članstvu i članarinama u takvim komorama. Takvim prijedlozima i inicijativama, logički (štiteći svoje interese) odlučno se protive dužnosnici i administracija takvih komora, tvrdeći da to nije u javnom interesu i interesu struke i/ili da nama kao društvu i državi ne odgovara anglosaksonski koncept dobrovoljnosti članstva u komorama.   

Protivnici ukidanja komora s monopolskim položajem i obveznim članstvom nerijetko se pritom pozivaju da bi nas zbog ukidanja takvih komora, npr. zbog ukidanja Hrvatske odvjetničke komore (HOK) izbacili iz Europske unije jer da bi se takvim ukidanjem HOK-a navodno narušila Ustavom zajamčena samostalnost i neovisnost odvjetništva.

Ovakav prigovor naravno ne stoji jer se samostalnost i neovisnost odvjetništva može osigurati drugim manje skupim i manje invazivnim institucijama i sredstvima nego što je to sadašnji komorski sustav. Naime, za samostalnost i neovisnost odvjetništva je jedino bitno da se disciplinski postupci protiv odvjetnika, oduzimanje licenci za rad i utvrđivanje etičkog kodeksa profesije ne daju u nadležnost resornog ministarstva ili nekog drugog upravnog državnog tijela (kao što je to moguće za sve druge komore zakonom reguliranih profesija), nego da te ovlasti ima (o državnoj vlasti) samostalno i neovisno regulatorno tijelo. Takvo samostalno i neovisno regulatorno tijelo za odvjetništvo bi moglo biti (po ugledu na Državno sudbeno vijeće) Državno (ili nacionalno) odvjetničko vijeće koje bi se zakonski osnovalo da se brine za zaštitu javnog interesa i interesa društva, da daje i oduzima licence za rad, provodi disciplinske postupke, utvrđuje etički kodeks, fiksne ili minimalne i maksimalne cijene usluga za one vrste usluga gdje su one nužne i opravdane i tsl. Članove takvog tijela proporcionalno broju svojih članova birale bi profesionalne odvjetničke udruge ili komore kojih bi moglo biti više i u kojima bi članstvo bilo na dobrovoljnoj osnovi. Jedan manji dio članova tog vijeća bi mogao biti iz reda sveučilišnih profesora pravnih znanosti, kao i npr. dva člana saborska zastupnika od kojih je jedan iz redova oporbe. Takvo vijeće koje bi prvenstveno štitilo javni interes i interes društva bi se logički trebalo prvenstveno financirati iz državnog proračuna, te iz pristojbi za izdavanje licenci.

Osnivanje profesionalnih udruga, komora ili drugih strukovnih udruženja u odvjetništvu koje bi se osnivale prvenstveno radi zaštite interesa i probitaka svojih članova bi bilo posve slobodno i u njima članstvo ne bi bilo obvezno, a takva bi se strukovna udruženja posve logično financirala iz članarina i drugih doprinosa svojih članova.                     

Ovakav novi koncept organiziranja odvjetništva u RH bi riješio sve sadašnje probleme s kojima se zbog sadašnjeg monopolskog komorskog sustava susreću hrvatski odvjetnici i korisnici njihovih usluga, kao što su to: netransparentnost u radu i odlučivanju, demokratski deficiti kod reguliranja i provođenja izbora dužnosnika komore, tržišno neopravdane fiksne cijene i/ili neopravdano niske ili visoke cijene pojedinih usluga, troškovno neopravdano visoke upisnine i članarine, pokretanje neustavnih disciplinskih postupaka zbog delikta mišljenja, npr. zbog navodnog nanošenja štete ugledu komore itd. i tsl..

Članstvo na dobrovoljnoj osnovi u odvjetničkim komorama ili mogućnost osnivanja više komora danas postoji u većem broju država anglosaksonskog prava.

Posebni je problem što u sadašnjem komorskom sustavu za HOK, kao zakonom ustanovljenu komoru s monopolskim položajem i obveznim članstvom, za razliku od svih drugih tijela s javnim ovlastima ne postoji niti jedno tijelo koje bi imalo pravo nadzirati zakonitost rada HOK-a. U takvoj je zakonskoj poziciji osim HOK-a još jedino Hrvatski sabor i Ustavni sud, ali članovi tih tijela podliježu bar političkom nadzoru uspješnosti i etičnosti njihovog rada kroz izbore zastupnika u Sabor i kroz izbore sudaca Ustavnog suda u Saboru.          

Predloženim ukidanjem monopolskog položaja i obveznog članstva u HOK-u, s jedne strane, te osnivanjem Državnog (ili nacionalnog) odvjetničkog vijeća, kao samostalnog i neovisnog regulatornog tijela za odvjetništvo, s druge strane, tržišnom logikom i na jednostavan način bi se riješili svi naprijed navedeni problemi u odvjetničkoj profesiji u RH.

A na sličan način kao i u odvjetništvu, samo još puno lakše i jednostavnije, mogli bi se riješiti problemi s monopolskim položajem i obveznim članstvom i članarinama i u drugim strukovnim komorama, s tim da u tim drugim strukovnim komorama ne bi za obavljanje javnih ovlasti (poput npr. davanja ili oduzimanje licenci za rad, stručnog nadzora itd.) bilo nužno zakonsko osnivanje Državnog (ili nacionalnog) strukovnog vijeća, već bi te poslove moglo obavljati i resorno ministarstvo. 

Ivica Ban, dipl. iur.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *