Arhiva oznaka: monopolski položaj

Komore – potreba ili neopravdano opterećenje i ograničavanje tržišnog natjecanja, te ljudskih, građanskih i poduzetničkih prava, s naglaskom na položaj i ovlasti Hrvatske odvjetničke komore?!

U Hrvatskoj postoje brojne strukovne komore s monopolskim položajem određenim zakonom, u kojima je obvezno članstvo svih onih koji se žele baviti određenom profesijom. Takve su strukovne komore svih zakonom reguliranih profesija i svi oni koji se žele baviti jednom takvom profesijom prisiljeni su platiti (nerijetko vrlo visoku) upisninu u strukovnu komoru svoje profesije, plaćati (često vrlo visoku) mjesečnu članarinu, te naplaćivati svoje usluge po cjeniku, odnosno tarifi koju određuje takva komora. Nadalje, takve strukovne komore sa zakonom propisanim monopolskim položajem iako su tijela s javnim ovlastima, s značajnim javnim ovlastima i značajnim, a često i ogromnim, prihodima i imovinom, te s većim brojem dobro plaćenih službenika i dužnosnika, često ne poštuju načelo transparentnosti i javnosti u svom radu, te načelo demokratičnosti izbora i rada svojih upravnih tijela i dužnosnika.

Takav zakonom propisani monopolski položaj i obvezno članstvo u takvim komorama svih onih koji se žele baviti nekom od zakonom reguliranih profesija u Hrvatskoj izaziva brojne prigovore na njihov navodni nedemokratski, netržišni i ustavno upitni položaj, nezadovoljnih “prisilnih” članova, te prijedloge i inicijative za ukidanje ili bar promjenu zakonskih odredbi o monopolskom položaju, te obveznom članstvu i članarinama u takvim komorama. Takvim prijedlozima i inicijativama, logički (štiteći svoje interese) odlučno se protive dužnosnici i administracija takvih komora, tvrdeći da to nije u javnom interesu i interesu struke i/ili da nama kao društvu i državi ne odgovara anglosaksonski koncept dobrovoljnosti članstva u komorama.   

Protivnici ukidanja komora s monopolskim položajem i obveznim članstvom nerijetko se pritom pozivaju da bi nas zbog ukidanja takvih komora, npr. zbog ukidanja Hrvatske odvjetničke komore (HOK) izbacili iz Europske unije jer da bi se takvim ukidanjem HOK-a navodno narušila Ustavom zajamčena samostalnost i neovisnost odvjetništva.

Ovakav prigovor naravno ne stoji jer se samostalnost i neovisnost odvjetništva može osigurati drugim manje skupim i manje invazivnim institucijama i sredstvima nego što je to sadašnji komorski sustav. Naime, za samostalnost i neovisnost odvjetništva je jedino bitno da se disciplinski postupci protiv odvjetnika, oduzimanje licenci za rad i utvrđivanje etičkog kodeksa profesije ne daju u nadležnost resornog ministarstva ili nekog drugog upravnog državnog tijela (kao što je to moguće za sve druge komore zakonom reguliranih profesija), nego da te ovlasti ima (o državnoj vlasti) samostalno i neovisno regulatorno tijelo. Takvo samostalno i neovisno regulatorno tijelo za odvjetništvo bi moglo biti (po ugledu na Državno sudbeno vijeće) Državno (ili nacionalno) odvjetničko vijeće koje bi se zakonski osnovalo da se brine za zaštitu javnog interesa i interesa društva, da daje i oduzima licence za rad, provodi disciplinske postupke, utvrđuje etički kodeks, fiksne ili minimalne i maksimalne cijene usluga za one vrste usluga gdje su one nužne i opravdane i tsl. Članove takvog tijela proporcionalno broju svojih članova birale bi profesionalne odvjetničke udruge ili komore kojih bi moglo biti više i u kojima bi članstvo bilo na dobrovoljnoj osnovi. Jedan manji dio članova tog vijeća bi mogao biti iz reda sveučilišnih profesora pravnih znanosti, kao i npr. dva člana saborska zastupnika od kojih je jedan iz redova oporbe. Takvo vijeće koje bi prvenstveno štitilo javni interes i interes društva bi se logički trebalo prvenstveno financirati iz državnog proračuna, te iz pristojbi za izdavanje licenci.

Osnivanje profesionalnih udruga, komora ili drugih strukovnih udruženja u odvjetništvu koje bi se osnivale prvenstveno radi zaštite interesa i probitaka svojih članova bi bilo posve slobodno i u njima članstvo ne bi bilo obvezno, a takva bi se strukovna udruženja posve logično financirala iz članarina i drugih doprinosa svojih članova.                     

Ovakav novi koncept organiziranja odvjetništva u RH bi riješio sve sadašnje probleme s kojima se zbog sadašnjeg monopolskog komorskog sustava susreću hrvatski odvjetnici i korisnici njihovih usluga, kao što su to: netransparentnost u radu i odlučivanju, demokratski deficiti kod reguliranja i provođenja izbora dužnosnika komore, tržišno neopravdane fiksne cijene i/ili neopravdano niske ili visoke cijene pojedinih usluga, troškovno neopravdano visoke upisnine i članarine, pokretanje neustavnih disciplinskih postupaka zbog delikta mišljenja, npr. zbog navodnog nanošenja štete ugledu komore itd. i tsl..

Članstvo na dobrovoljnoj osnovi u odvjetničkim komorama ili mogućnost osnivanja više komora danas postoji u većem broju država anglosaksonskog prava.

Posebni je problem što u sadašnjem komorskom sustavu za HOK, kao zakonom ustanovljenu komoru s monopolskim položajem i obveznim članstvom, za razliku od svih drugih tijela s javnim ovlastima ne postoji niti jedno tijelo koje bi imalo pravo nadzirati zakonitost rada HOK-a. U takvoj je zakonskoj poziciji osim HOK-a još jedino Hrvatski sabor i Ustavni sud, ali članovi tih tijela podliježu bar političkom nadzoru uspješnosti i etičnosti njihovog rada kroz izbore zastupnika u Sabor i kroz izbore sudaca Ustavnog suda u Saboru.          

Predloženim ukidanjem monopolskog položaja i obveznog članstva u HOK-u, s jedne strane, te osnivanjem Državnog (ili nacionalnog) odvjetničkog vijeća, kao samostalnog i neovisnog regulatornog tijela za odvjetništvo, s druge strane, tržišnom logikom i na jednostavan način bi se riješili svi naprijed navedeni problemi u odvjetničkoj profesiji u RH.

A na sličan način kao i u odvjetništvu, samo još puno lakše i jednostavnije, mogli bi se riješiti problemi s monopolskim položajem i obveznim članstvom i članarinama i u drugim strukovnim komorama, s tim da u tim drugim strukovnim komorama ne bi za obavljanje javnih ovlasti (poput npr. davanja ili oduzimanje licenci za rad, stručnog nadzora itd.) bilo nužno zakonsko osnivanje Državnog (ili nacionalnog) strukovnog vijeća, već bi te poslove moglo obavljati i resorno ministarstvo. 

Ivica Ban, dipl. iur.

Je li postojanje strukovnih komora s monopolskim položajem određenim zakonom u skladu s Ustavom?!

U Hrvatskoj postoje brojne strukovne komore s monopolskim položajem određenim zakonom, u kojima je obvezno članstvo svih onih koji se žele baviti određenom profesijom. Takve su strukovne komore svih zakonom reguliranih profesija i svi oni koji se žele baviti jednom takvom profesijom prisiljeni su platiti (nerijetko vrlo visoku) upisninu u strukovnu komoru svoje profesije, plaćati (često vrlo visoku) mjesečnu članarinu, te naplaćivati svoje usluge po cjeniku, odnosno tarifi koju određuje takva komora. Nadalje, takve strukovne komore sa zakonom propisanim monopolskim položajem iako su tijela s javnim ovlastima, s velikim i značajnim javnim ovlastima i velikim, a često i ogromnim, prihodima i imovinom, te s velikim brojem dobro plaćenih službenika i dužnosnika, često ne poštuju načelo transparentnosti i javnosti u svom radu, te načelo demokratičnosti izbora i rada svojih upravnih tijela i dužnosnika.

Takav zakonom propisani monopolski položaj i obvezno članstvo u takvim komorama svih onih koji se žele baviti nekom od zakonom reguliranih profesija u Hrvatskoj je relikt 20. stoljeća i nedemokratskog i netržišnog političkog sustava, te je po mom mišljenju nesuglasan s Ustavom.

Smatram da su zakonske odredbe o ustrojavanju strukovnih komora s monopolskim položajem određenim zakonom, u suprotnosti s odredbama čl. 16., 43. st. 1., 49. st. 1. i 2. i 50. st. 2. Ustava RH. Naime, zakonska zabrana, odnosno ograničenje osnivanja više strukovnih komora u jednoj profesiji, kao i obveznost članstva u komori svih onih koji se žele baviti određenom zakonom reguliranom profesijom, nema svog opravdanja u zaštiti pravnog poretka, interesa i sigurnosti RH ili drugih vrijednosti koje štiti Ustav, a posebno je neustavno da za takve komore s monopolskim položajem određenim zakonom, u kojima je članstvo obvezno, da njihovo ustrojstvo, način izbora dužnosnika i način rada i donošenja odluka njihovih tijela, te prava i dužnosti članova prema komori, nisu uređeni zakonom, već je uređenje tih važnih pitanja za transparentnost, javnost i demokratičnost rada i odlučivanja tih komora prepušteno samim komorama, što onda u pravilu rezultira netransparentnosti i nedemokratičnosti i nepoštivanjem javnosti njihovog rada i odlučivanja.

I za one komore gdje je obvezno članstvo možda potrebno zbog potrebe licenciranja i stručnog nadzora obavljanja pojedinih profesionalnih djelatnosti, trebalo bi dopustiti uz zakonom propisane uvjete slobodno osnivanje više strukovnih komora ili poslove izdavanja i oduzimanja licenci za rad i stručnog nadzora, zakonski dati u nadležnost resornog ministarstva ili za odvjetništvo (zbog njegove Ustavom zajamčene samostalnosti i neovisnosti) u nadležnost na državnoj razini osnovanog neovisnog strukovnog odvjetničkog vijeća. Takvo bi se nacionalno strukovno odvjetničko vijeće trebalo financirati iz proračuna i iz pristojbi za izdavanje licenci za rad pošto bi ono kao i resorna ministarstva trebalo štititi javni interes i interes društva. Uostalom i strukovne komore ako se obvezno ustrojavaju zakonom radi zaštite javnog interesa i interesa društva bi se isto tako trebale financirati iz proračuna, a samo one strukovne komore koje se osnivaju na dragovoljnoj osnovi radi zaštite i promicanja interesa svog članstva bi se trebale financirati iz upisnina, članarina i drugih doprinosa svojih članova.

Osim što je po mom mišljenju općenito neustavna obvezna članarina u strukovnoj komori u kojoj je članstvo obvezno i koja je zakonski osnovana prvenstveno radi zaštite javnog interesa i interesa društva, posebno je neustavno da komore s monopolskim položajem određenim zakonom, u kojima je članstvo obvezno, same samostalno određuju visinu upisnine i članarine, posebno u situaciji kad način izbora dužnosnika i način rada i donošenja odluka upravnih tijela tih komora nije uređen zakonom, pa ni kvorum za valjani rad i odlučivanje njihovih lokalnih, odnosno temeljnih jedinica, pa tako u bilo kakvom postupku izbora dužnosnika ili donošenja bilo kakvih drugih odluka komore velika većina članova komore ni neposredno ni posredno uopće ne sudjeluje.

Takvo posve samostalno određivanje visine upisnine i članarine od strane komora s monopolskim položajem određenim zakonom, u kojima je članstvo obvezno, očigledno predstavlja zlouporabu monopolskog položaja određenog zakonom koja je zabranjena odredbom čl. 49. st. 2. Ustava RH.

Također su po mom mišljenju u nesuglasnosti s Ustavom i europskom pravnom stečevinom, te narušavaju tržišno natjecanje i ovlasti komora da reguliraju cijene usluga svojih članova kroz propisivanje fiksne minimalne i maksimalne tarife/naknade/cijene satnica. Regulacija fiksnih tarifa (cijena) od strane profesionalnih komora nije više uobičajena u EU jer je u načelu protivna EU Direktivi o uslugama (članak 15.) i narušava tržišno natjecanje.

Nadalje, u presudi Europskog suda u predmetu “Arduino” RAS SpA, C-35/99, EU:C:2002:97 je utvrđeno da određivanje fiksnih tarifa od strane komore, ukoliko nije nadzirano, dovodi do povrede pravila o zaštiti tržišnog natjecanja.

Smatram da bi oni koji su poput mene nezadovoljni sadašnjim monopolskim položajem strukovnih komora te njihovom netransparentnosti i nedemokratičnosti u radu i odlučivanju trebali i mogli pokrenuti postupke pred Ustavnim sudom radi utvrđivanja nesuglasnosti s Ustavom odredbi zakona kojima se ustrojavaju strukovne komore s monopolskim položajem i obveznim članstvom u reguliranim profesijama, te kojima se određuje da takve komore s monopolskim položajem posve samostalno utvrđuje upisninu i članarinu.

Ivica Ban, dipl. iur.